Katarina Peović Vuković

Hipertekst(ualna) svijest. Književnost (?) na novim medijima

Novi mediji (ili novi, digitalni medij, kako insistiraju neki teoretičari) danas su već zasigurno označili dominaciju novih tehnologija pisanja. Čak i ako tekst ne nastaje na kompjutoru, priprema rukopisa za tisak (slaganje i dizajniranje teksta) podrazumijeva digitalizaciju «rukopisa». Elektronički se element tako «ušuljao» i u pisanje autora koji nisu svjesni promjena. U elektrosferi (R. Sukenick) proizvodnju knjiga je u potpunosti preuzela digitalna tehnologija.

Promjena ekonomije pisanja (D. Bolter) nesumnjivo (će) znači(ti) i mijenjanje književnih paradigmi, no u nedoumici dešava li se budućnost već sada, o književnosti na novim medijima mogla su se čuti i futuristička proročanstva (koja najavljuju dominaciju nelinearnih, multimedijskih djela) i skeptične sumnje u revolucionarnost promjena (i tvrdnje kako je književnost zadnjih desetljeća promijenila samo pribor za pisanje). Najave pompozne smrti knjige toliko su štetile novim oblicima književnosti, da su, kada smrt nije nastupila i nakon što su svi odahnuli, potpuno zaboravljeni hipertekstualni romani i priče, strojno modulirana poezija, generatori priča, mail art, web performansi, interaktivni filmovi, itd.

Uporan i ustrajan život knjige, kojoj su hipertekstualni oblici trebali napisati konačan nekrolog, demantirao je utopijske najave teoretičara – hipertekst je izgubio auru spektakularnog književno-znanstveničkog žanra ili epitet «najvažnije avangarde danas» (kako ga je nazivao jedan od vodećih hipertekstualnih analitičara David Bolter). Nakon desetljeća u kojem je osvajao književnike, teoretičare književnosti i metodologe, hipertekstualni projekt (E. Aarseth) se čini iscrpljen. Djelo koje se sastoji od leksija - «odsječaka tekstualne građe … i linkova – niza veza koje vode od jednog odsječka, čvora do drugog»[1], devedesetih je bilo ključna figura nove pismenosti i utjelovljenje poststrukturalističkog tekstualizma. Vjerovalo se kako će hipertekst ukinuti vladavinu linearnog teksta, tiskane knjige i autora.

Theodor Nelson, jedan od njegovih prvih dizajnera, hipertekst je definirao kao «tekst koji se grana i omogućuje čitatelju izbor, a najbolje ga je čitati na interaktivnom ekranu». Ako su ikada postojale rasprave oko ostalih dijelova ove definicije (kao što je rasprava o slobodnom izboru i ulozi čitatelja), teoretičari se slažu kako je grananje teksta u osnovi svake hipertekstualne organizacije. Ideja hiperteksta počiva na nelinearnom pisanju i asocijativnoj organizaciji, no teorija je potiskivala činjenicu kako takva promjena pisanja dolazi tek kao posljedica promjene mišljenja, a ne obrnuto. Kod hiperteksta asocijativno organizirani podaci mijenjaju prakse prenošenja poruke – nelinearno raspoređeni, podaci su jednako vrijedni. Ne postoji glav(n)a misao – glava i rep – početak, sredina i kraj koji određuju svako pripovijedanje – informacije plutaju slobodno strujeći sviješću koja im dozvoljava vrludanje, ne-držanje-zadane-teme, digresije, navale fusnota koje postaju tijelo teksta.

Znanstvena zajednica nikada nije bila spremna preispitati svoje kriterije profesionalne prosudbe. David Bolter primjećuje kako se devedesetih mijenjaju oblici komunikacije, World Wide Web postaje najpopularniji komunikacijski prostor, dok se znanstveni esej kao forma uopće nije promijenio. Ključni tekstovi o hipertekstu, pisani su linearno. Devedesetih kada se umnažaju studije i katedre posvećene hipertekstu – rijetko koji znanstveni skup prima hipertekstualne eseje. Stuart Moulthrop o hipertekstualnom znanstvenom članku prilagođenom za tiskani medij «The Shadow of an Informand»[2] govori kao o «sjeni sjene». Analizirajući složenost (vlastite) pozicije i odluku za «prilagođeni» oblik eseja, Moulthrop zaključuje kako se jednostavno «ustrtario» i napisao «manje konfliktan esej». Kriteriji znanstvene prosudbe toliko su stameni, da je lakše zamisliti promjenu jezika kojim komuniciraju sudionici skupova, nego promjenu formata njihovih studija. Oblik teksta potvrdio se kao jedna od temeljnih znanstvenih normi, prevelik zalogaj za hipertekstualne eksperimentatore i teoretičare.

Hipertekst nije zadovoljio prognoze institucionalne teorije, koja odgovara nezadovoljstvom – velike se rasprave vode oko skromnog opusa hiper-romana, hiper-poema ili teorijskih tekstova pisanih hipertekstualno. Najpoznatiji pisci hiperteksta svoju su popularnost stekli tiskanim djelima, kao što je to slučaj s popularnim postmodernističkim piscem Robertom Cooverom, ili teoretičarima poput Michaela Joycea i Stuarta Moulthropa, koji su se (poput svećenika koji odbacuju celibat u svrhu napretka) odlučili na pisanje hiper-romana. Osnovno je pravilo: da biste se dokazali kao hipertekstualni autor morate pisati u nekom drugom formatu.

Devedesetih se činilo kako će od hiperteksta profitirati edukacija. Hipermedija ima svoje prednosti u oblikovanju i preoblikovanju kanona, hipertekstualno podučavanje omogućava individualan pristup podacima i dovodi u pitanje autoritet učitelja. Još je Theodor Nelson (i sam kao dječak u sukobu sa školskim autoritetima), kritizirao obrazovni sustav koji promovira pojednostavljivanje svakog problema i njegovo prenošenje putem neupitnog autoriteta nastavnika. Hipertekstualna organizacija nastavnih jedinica omogućava različite vrste veza, kontekstualizaciju djela, linkanje, povezivanje nekoliko autora, dodavanje kritičkih tekstova, i sl. U hipertekstualnoj nastavi učenici postaju čitatelji-autori birajući vlastite putove i linkove i dodavajući vlastite dokumente i tekstove. Instruktor tako postaje trener, stariji vodič, kako je optimistično najavljivao George Landow.

Usprkos najavama teorije, hipertekst nije ovladao književnošću, edukacijom, znanošću. Ali… «Hipertekst nije predmet, već sustav» upozoravao je jedan od najboljih arheologa ove futurističke forme. Stuarth Moulthrop (u tekstu «In the Zones»[3]) ponavlja Barthesovo razlikovanje «teksta» od «Djela», shvaćajući hipertekst ne kao djelo, već «dinamičan, proširujući skup tekstova». Legitimiranje hiperteksta kao oblika književnog ili znanstvenog teksta, proizvod je teorijskog razmišljanja koje se bavilo hipertekstom kao (književnom i teorijskom) formom. Projekt hiperteksta «proizveo» je razmišljanje o kanonu hipertekstualnih dijela, koji slijedi zakonitosti tiskanog kanona.

Vodeći «internetolog» Manuel Castells upozorava da smo stvorili «pretjerano materijalnu sliku hiperteksta» - «hipertekst kao stvarni interaktivni sustav, koji digitalno komunicira i njime se elektronički upravlja»[4]. Umjesto toga, «[mi] imamo hipertekst: hipertekst je unutar nas» proročki izvikuje Castells, on je karakteristika naših umova koja se manifestira kroz sposobnost kombinacije «tekstova, slika, zvukova, tišina i praznina». Mogućnost asocijativnog, nelinearnog, decentraliziranog i dehijerarhiziranog mišljenja postojala je prije tehnoloških otkrića.

Teorija govori o hipertekstu, kada bi zapravo trebala govoriti o hipertekstualnosti. Umjesto da analizira kanon djela, što čini slijedeći poznate institucionalne obrasce, teorija bi trebala analizirati karakteristike teksta, ali i uma, na što upozorava i avant-popovski guru Mark Amerika. Hipertekstualna svijest, koju priziva Amerika u istoimenom literarno-teorijskom hipertekstu[5], karakteristika je mentalnih struktura. Nije riječ (samo) o književnim ili teorijskim djelima, već o principu ili načelu organizacije. Dalje od Moulthropova, treba uvesti (još melodioznije) pravilo – hipertekst nije djelo već načelo.

U tehnološkom smislu i globalni sustavi elektroničke komunikacije i World Wide Web djeluju hipertekstualno. Hipertekstualno, nelinearno i asocijativno mišljenje postalo je osnovom mentalnih navika WWW-a, e-maila, news grupa, chatova, komunikacije u MUD-u, pa onda i hiper-romana, hiper-pjesama, mail-arta, avant-popovskih manifesta, multimedije, itd. Svaka web stranica povezana je nekom drugom stranicom, svaki je e-mail linkan na neki drugi, svaki post na newsima je odgovor na neki drugi post, itd. Tu se otvara prostor za optimizam: umjesto hipertekstualnog projekta, smrti knjige, riječ je o smrti linearnog, hijerarhiziranog, zatvorenog i centraliziranog mišljenja.

Tehnološku promjenu omogućili su već programi za obradu teksta – Michael Heim[6] govori o potpunom menagementu, automatizaciji pisanja i kontroli teksta. Dok je u knjizi riječ o fiksiranom, nepromjenjivom tekstu, manipulacija elektroničkim tekstom je «manipulacija simbolima», elementima koji su odvojeni od elemenata inkripcije. Digitalno pisanje postaje pisanje «bez trenja», misli se oblikuju direktno u elektronički element, što uzrokuje povećanje akronima i formula. Writer-based pisanje (M. Heim) karakterizira neposrednost, spontanost, direktnost i brzina.

Hipertekst kao književno-teorijski žanr će prije označiti nastavak kulture eksperimenta, nego globalne promjene pismenosti koja je rezervirana za «popularnije» oblike pisma i komunikacije. Dio teorije ispravno detektira hipertekst kao nastavak tradicije nelinearne literature: od prvih djela koja svojim dislociranjem redoslijeda događaja napadaju na «prirodan poredak» tiska, poput Sterneova Thristrama Shandya, prema romanima struje svijesti koji slijede logiku asocijativnosti, do postmodernističkih romana paralelnih pripovjednih univerzuma (Ako jedne zimske noći neki putnik ili enciklopedijski Gravity's Rainbow). Čini se kako Bolterovo zazivanje «avangarde» nije bilo potpuno promašeno, hiper-romani poput Afternoona Michaela Joycea ili Victory Gardena Stuarta Moulthropa, iako već klasici, ne ulaze u kanon suvremene književnosti kao svako drugo djelo. Njihova je pozicija određena formom kojom su pisani, a kanon se prema autorima odnosi upravo kao prema dadaistima – oni su, kao danas hipertekstualci, uvijek bili zanimljiv «otklon» od norme.

Iako projekt nije uspio, pacijent je preživio – nova književna i teorijska hipertekstualna generacija radi sve luđa, sada gotovo isključivo multimedijska, djela, koja se zbog svoje manifestnosti sve više odvajaju od mainstreama. Sve je teže definirati žanrovsku pripadnost (hiper)tekstova kao što je Grammatron Marka Amerike, eksperimentalni multimedijski okoliš kojim se kreće lik Abe Golama, «info-šamana». Riječ je o eksperimentiranju s glazbom, ali i peformansom kao sastavnim dijelom popularne Patchwork Girl Shally Jackson, a sve više i hipertekstova poput Hypercafea Johna Tolve koji uz tekst kombinira i video i film.

Danas kada je teorija posustala, veliki projekti propali, hipertekstualni književni kanon optužen za stagnaciju, žive jedino eksperimentalna djela koja nezainteresirana za mainstream književnost potpuno uranjaju u elektronički okoliš. Na kraju, jedino je i bitna hipertekstualna svijest koja, definirajući suvremeni identitet, otvara prostore za nove hiper-naracije ili sve buduće hipertekstualne mutante.

[1] Kaplan, Nancy (ožujak 1995) «E-literacies: Politexts, Hypertexts, and Other Cultural Formations in the Late Age of Print», Computer-Mediated Communication Magazine, sv. 2, broj 3

[3] Moulthrop, Stuart: «In the Zones»: http://iat.ubalt.edu/moulthrop/essays/zones.html

[4] Castells, Manuel: Internet galaksija. Razmišljanja o Internetu, poslovanju i društvu; Naklada Jesenski i Turk, 2003, Zagreb

[5] Amerika, Mark (siječanj, 1997) «Hypertextual Consciousness», American Book Review (URL: http://www.altx.com/htc1.0/)

[6] Heim, Michael (1987) Electric Language: A Philosophical Study of Word Processing, New Haven & London: Yale University Press